Janko Veselinović, književnik
"On je i obilnošÄ‡u i vrednošÄ‡u toliko dao da se sa pravom može uzeti kao jedan od naših najboljih i najplodnijih pisaca, jedan od onih koji stvaraju jednu književnost i daju joj naroÄito obeležje", rekao je za Janka Veselinovića autoritativni Jovan Skerlić, koji je ovim reÄima još dodao: "Jedan naš pisac uporedio je Janka Veselinovića sa Vukom Karadžićem, i to poredjenje nije bez osnova. Obojica su znali narodni život i narodnu dušu kao retko ko, obojica su bili zadahnuti narodnim duhom, i dok je jedan skupljao narodne umotvorine i obiÄaje, drugi je prepriÄavao narodne pripovetke, ili opisivao narodni život i iznosio narodnu dušu."
Jankovi preci po oÄevoj liniji doselili su se u MaÄvu iz Hercegovine u 18. veku, i nastanili se u Aginom Salašu, danas Salašu Crnobarskom. Jankov otac Miloš je prvi iz ove porodice napustio težak zemkjoradniÄki život i posvetio se svešteniÄkom pozivu; majka Jelisaveta potiÄe iz ugledne svešteniÄke porodice Popović iz Badovinaca. Miloš i Jelisaveta su imali devetoro dece, a njihov prvenac Janko, rodjen je 1. maja 1862. godine.
Salaš Crnobarski nije imao crkvu, te se pop Miloš preselio u Glogovac, dok je Janko bio još mali. Naselio se pored same crkve i škole koje su inaÄe podignute na imanju Sime Katića - Prekodrinca, vojvode Prvog srpskog ustanka, kasnije junaka mnogih Jankovih pripovedaka. Sa nepunih 18 godina i 42 dinara meseÄne plate Janko je zapoÄeo svoju prvu uÄiteljsku službu u Svileuvi, daleko od zaviÄajnog Glogovca i buÄnog Beograda. Tamo je zahvaljujući baba Vidinim priÄama iz narodnog života zapoÄeo svoje kmjiževno stvaranje. Pisao je, precrtavao, dopisivao i iznova poÄinjao. ReÄi nikako nisu mogle ići tako glatko, jednostavno i spontano kao baba Vidino priÄanje. Ipak, njegova upornost i istrajnost se isplatila. Krunisana je rezultatima neslućenih vrednosti. U Svileuvi je zapoÄelo i njegovo politiÄko angažovanje. Prišao je radikalima i sa njima, i za njih radio do pred kraj života. Posle dva meseca rada u Osnovnoj školi na KamiÄku, u Šapcu, zbog svog "radikalisanja" premešten je u Koceljevu, gde je doživeo politiÄki uspeh i velike neprijatnosti. Polovinom novembra 1888. godine, "stavljen je pod kriviÄnu istargu i u pritvor", zbog napada na sresku vlast pri izboru poverenika i u šabaÄkom zatvoru - u kome nije ispuštao pera iz ruku probavio je do polovine decembra, kada je pušten." U zatvoru je napisao pripovetke SiroÄe i Zakletva.
Veliki deo slobodnog vremena provodio je u kafanama, družeći se sa ljudima koji su voleli dobru pesmu, piće, veselje i doskoÄice. Družio se i lumpovao "za dušu" sa poznatim Cicvarićima u kafani "Devet direka" ili kod "Kula-Ane". Njegova sklonost ka pesmi i nesvakidašnji topao i milozvuÄan glas Äinili su ga rado vidjenim u svakom društvu. "Kad muzika zasvira neki valcer, Janko kresnu majku švapsku, prevuÄe desnom rukom po gustim brcima i zapeva punim svojim divnim baritonom narodnu ariju "Slobodi su krila posećena". Vazduh se prolomi, kola se rasturiše, svet nagrnu u malu salu u sredini, gde Janko zaturen i ispršen pevaÄe i natpevavaće veliku vojnu bleh muziku, koja umuÄe pred živim gromovima iz Jankovih grudi...“(Sećanje D.N. Jankovića, Medjuopštinski istorijski arhiv u Šapcu).
Po broju objavljenih radova, Janko spada u kategoriju najplodnijih srpskih pripovedaÄa. Prema tvrdjenju Stevana JelaÄe, koji je priredio celokupna Jankova dela, za dvadesetak godina stvaralaštva Janko je objavio 127 pripovedaka, dva romana, dva nezavršena romana i dva pozorišna komada.
Veselinovićeva proza je "pitoma, topla, nevina, meke duše, dobrošudna, bezazlena, puna idile, narativno spora, pisana po ugledu na usmeno, narodno stvaralaštvo, krcata etnografskom gradjom, dijaloški razvuÄena, pedagoški nastrojena, ropski odana moralnim vrednostima srpske patrijarhalne zadruge, rodoljubiva, jeziÄki bistra." U svojim pripovetkama Janko je slikao svoju MaÄvu u kojoj je rodjen i koju je strasno voleo, i Posavotamnavu, koju je upoznao kao uÄitelj u Svileuvi i Koceljevi. Njegove pripovetke su posvećene seljacima, Äiji život želi da prikaže što izvornije, ali i da idealizuje sklad i harmoniju porodiÄne zadruge.
Medju brojnim delima izdvajamo: roman Hajduk Stanko ( 1896), pozorišni komadi Potera i Djido, Slike iz seoskog života 1886., Poljsko cveće, Pripovetke, Rajske duše, Stari poznanici ( zbirke pripovedaka ).
Janko Veselinović je umro 14. (27.) juna 1905. godine, u kući svojih roditelja u Glogovcu. Na sahranu, u njegovu MaÄvu došli su brojni prijatelji, medju njima Simo Matavulj, Radoje Domanović, Milorad Mitrović, Milorad Pavić Krpa... Neizbežne su reÄi Antuna Gustava Matoša izreÄene tom prilikom: "A tebi, dragi moj Äika-Janko, bila laka gruda pradjedovska, izmedju zelenog Cera i zelenih voda Drine i Save! U ovom modrilu dobrog neba, u toj plodnoj zemlji, u tim zabranima, vajatima, selima, na ponositim obrazima tih tvojih Samurovića, Topuzovića i Kurtovića, u melodiji Cicvarićeve ciganske muzike - odasvud me greje tvoj plemeniti pogled, Janko Veselinoviću iz Glogovca, sela pitomoga! Kako mora da te Äali tvoja MaÄva kad te ne mogu prežaliti ja, samotni putnik, kojemu si dao parÄe hljeba i parÄe duše! Janko je nesumnjivo umro kao njegovi dobri njudi!” ( Godišnjak Medjuopštinskog istorijskog arhiva Šabac, str. 305 ).